Dvadesetosmogodišnji Crnčanin Dario Babić krenuo je u četvrtak (3.8.) biciklom iz Vićence na višednevno putovanje u zavičaj, gdje je stigao u ponedjeljak (7.8.).

Tokom tih pet dana prešao je dionicu od oko 700 kilometara, dugu i napornu, naročito ako se uzmu u obzir izrazito visoke temperature i uopšte vremenski uslovi.

Ipak, ističe da je avantura vrijedila svakog truda i da je za njega ova pustolovina predstavljala izazov.

– Dvadeset godina živim u Italiji i uvijek putujemo automobilom, tako da sam imao želju da provjerim i drugu varijantu. Sada sam išao potpuno drugim putem, kojim do sada nikad nisam prošao. Nekome to izgleda kao potrošenih pet dana godišnjeg odmora, ali meni tih pet dana vrijede jedan život. Pokazuje koliko trebaš da se boriš da stigneš do nekog cilja, a ja sam bio potpuno sam i nisam imao na koga da se oslonim – priča Dario.

Ideja se rodila prije pet godina i znao je da će jednog dana da je realizuje. Trebalo je, kaže, da u avanturu krene sa radnim kolegom iz Italije, kojeg su okolnosti spriječile u namjeri.

Dario kaže da je ključnu ulogu u ovom putešestviju odigrala snaga, i to više psihička nego fizička, vjera u sebe i motiv koji čovjeka pokreće na ostvarenje malih ciljeva, poput prelaska novih 10 metara. Ipak, porodica i prijatelji su mu dali podršku, koja mu je puno značila.

Zanimljivo je da je Dario kupio bicikl prije mjesec dana i da ga je prethodno vozio tek tri puta, i to mnogo kraće relacije, po nešto više od 150 kilometara. Ipak, u velikoj mjeri mu je pomoglo to što trenira fudbal i trenira u teretani, iako u tim slučajevima nisu aktivni mišići koje pokreće vožnja biciklom.

Na kraju njegove pustolovinje dočekao ga je stric Perica, a Dariju ostaju uspomene na avanturu koju će pamtiti cijeli život.

Nije uvijek bilo lako

Teško je zamisliti da tako dug i nepoznat put prođe bez nepredviđenih situacija, a Dario ih je doživio nekoliko. Najlakše mu je bilo voziti kroz Italiju, jer je potpuno ravna, a najteža, ali najljepša je bila Slovenija.

Prvog dana je prešao 169 kilometara i prespavao kod Udina, odakle kreću pravi izazovi.

– Sljedeći dan sam prešao italijansko-slovensku granicu, odakle počinju planine, i već na prvoj uspod od oko 15-20 kilometara. Imao sam osjećaj da stojim u mjestu, od tada me konstantno pratio bol u koljenu, ali me vodila misao da će uskoro druga strana brda i da ću da se odmaram. Potom sam izgubio signal navigatora i telefona, pa nisam bio siguran kuda treba da idem, a ni mogao nikog da zovem. Svojom nepažnjom ostao sam i bez vode, a pošto sam u bio divljini i izvan civilizacije, nije bilo prodavnica. Dio puta je bio makadamski, za šta nisam imao odgovarajuće gume, a kao šlag na tortu, svuda je bio znak za opasnost od medvjeda, što je malo ubrzalo put. Oduševilo me gostoprimstvo Slovenaca, svi su bili ljubazni. Ni sljedeća ruta do Karlovca nije bila laka kako sam pretpostavio, imao sam i mali peh s lancem, koji se zaglavio, ali sam to brzo riješio, prepričava Babić dio svog putovanja.

(DerventaCafe)