Iz godine u godinu evidentan je porast broja mladih u Bosni i Hercegovini koji su oboljeli od raka.

Njima je, osim ljekarske, neophodna i pomoć porodice, okruženja i cijelog društva. Iz te potrebe nastala je grupa MladiCe BiH, udruženje mladih koji su se izborili s ovom teškom bolešću i svoje iskustvo prenose onima koji se, nažalost, sada suočavaju s njom.

- Ova priča je počela tako što su tri naša omladinca, koja su uspješno okončala svoju borbu protiv malignih obolenja, na poziv udruženja ‘Een Haerz fir kriibskrank Kanner’ iz Luksemburga 2011. bili na susretu letećih balona u Francuskoj. Tamo su upoznali mlade, takođe izliječene od raka, koji su dio Cancer Survivor Networka, odnosno Mreže omladinaca izliječenih od raka, i pomislili da bi takvu mrežu trebali napraviti i u Bosni i Hercegovini - navode iz ovog udruženja za Al Jazeeru, prenosi Tip.ba.

Deklaracija o osnivanju Mreže omladinaca izliječenih od raka potpisana je 19. februara 2011, a ona ima zadatak osigurati prava mladih koji su se nekada liječili, upoznati ih s njihovim pravima, pomoći im u savladavanju poteškoća u društvu, školi i okolini.

- U ovoj Mreži shvatili su da broj adolescenata izliječenih od raka raste, da je dosta problema s kojima se suočavaju i da im je neophodna podrška, a potrebni su im kvalitetna resocijalizacija i međusobna razmena iskustava. U isto vrijeme nastala je Mreža u Srbiji i drugim zemljama regije. Tada su došli na ideju da se druže svi zajedno jednom godišnje - govore iz MladiCa.

Fuad Halilović, Zenica, 21: Život poslije raka postoji

„Moja dijagnoza bila je akutna mijeloična leukemija (AML), a moja borba trajala je tri godine, od 2006. do 2009. Dvaput sam radio transplantaciju koštane srži jer mi se bolest vratila godinu dana nakon prvog izlječenja. Najteži dio borbe bio je kad sam saznao da mi se bolest vratila. Tada smo i moja porodica i ja pali i fizički i psihički, zbog saznanja da moram sve ponovo, sve ispočetka. Iako nisam imao priliku da imam podršku ljudi koji su prošli tu borbu prije mene, jer se u vrijeme mog liječenja uopšte o raku malo pričalo, znam da danas ta podrška ljudima mnogo znači. Mi, koji smo to prošli i s vremenom sve više znamo o tome, danas sve više pričamo o tome baš iz razloga da neko u nama vidi da sve se to može preboljeti i da život poslije raka postoji“

Emina Smajić (19): ‘Prijetila mi je amputacija noge’

“Trenutno sam student Zdravstvenih studija u Sarajevu, a kao 13-godišnjakinja upoznala sam se s bolnicom, bolničkim krevetom i opakom bolešću – rak desnog kolena (osteosarkom). Nakon što je ustanovljeno od čega bolujem, doktori su tu vijest saopštili mom ocu bez pozitivnih prognoza, prijetila mi je amputacija noge. Intenzivna borba s rakom trajala je tri godine s hemoterapijama u Sarajevu i operacijom u Italiji.

Priznajem: Najteži period mog odrastanja, najteže djetinjstvo. Nikad nisam podnosila udaljenost između mene i moje porodice, za sve sam se borila krvnički, samo sam bila preosjetljiva na roditelje i brata. Oni su mi bili najveća podrška; teško je naviknuti se na samoću poslije zajednice. Teško mi je bilo da jedem sama u bolničkoj sobi, nekada nisam nikada ni jela, većinu vremena provodila sam na pretragama, a ako sam imala slobodno, onda sam spavala.

Ali, sad shvatam da sve ima svoje razloge. Bog ti nešto da, nešto ti oduzme, a u svemu tome važno je ostati jak i boriti se do kraja! Danas slavim! Slavim pobjedu! Pobjedu do koje je teško bilo doći. Jaču bitku nisam pobijedila i rijetkost je, ali ko je pobijedi zna kakav je osjećaj. Pobijedila sam rak, a sad pomažem drugima“.

Lamija Adilović, Sarajevo, 19: ‘Bolest kao iskušenje’

„Nakon uspješno završene gimnazije, kao jedna od učenica generacije, upisala sam se na Filozofski fakultet, Odsjek psihologija.

Moja priča počinje 2013. godine kada sam otkrila da bolujem od raka limfnih čvorova, tačnije od ne-Hodgkinovog limfoma. U pitanju je bio treći stadijum, a tada sam bila učenica devetog razreda osnovne škole. U bolnicu sam legla 1. aprila, malo prije završetka svog osnovnog školovanja. Kao djevojčici, veoma mi je teško pala sama bolest, kao i taj strašni gubitak kose. Takođe, veoma mi je teško palo odvajanje od prijatelja iz razreda, naročito jer je bio kraj osnovne škole. Na početku nisam bila svjesna ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazim, nisam shvatala težinu bolesti. Međutim, kad sam počela primati hemoterapije i kad su me počeli obuzimati nesnošljivi bolovi, postajala sam svjesnija šta rak zapravo znači.

Hemoterapije sam primala šest mjeseci, koji su mi se činili kao dugih šest godina, jer je moje liječenje bilo izuzetno komplikovano. Tokom liječenja sam oboljela od još nekoliko pratećih bolesti koje rak donosi sa sobom. Gotovo dva mjeseca bila sam nepokretna. Nakon toga sam bila godinu i po na terapiji održavanja. Doktori su prognozirali ono najgore, nisu vjerovali da ću uspjeti preživeti.Međutim, ja sam vjerovala u uspjeh. Nikad nisam sebi dopustila da posustanem, koliko god teška situacija bila. Uvijek sam bila pozitivna i optimistična, a ta psihička snaga zapravo je najbitnija.

Kad su doktori počeli pripremati moju porodicu za moju smrt, tada sam sebi rekla: ‘Ja to mogu, rak nije jači od mene!’

Trudila sam se svim silama da stanem na svoje noge, prohodam i oporavim se. Malo-pomalo, moje stanje počelo se poboljšavati. Doktori i medicinske sestre bili su u čudu zbog naglog poboljšanja mog stanja i nalaza. Nikad nisam gubila nadu, čak ni onda kad je bilo najteže. Uspjela sam pobijediti samu sebe! Posljednju hemoterapiju primila sam 30. avgusta i nakon toga sam se upisala u srednju školu i nastavila koračati hrabrim koracima stazom svog života. Potom sam išla u Istanbul da bih posebnim medicinskim aparatima provjerila jesam li izliječena i nalazi su, hvala dragom Bogu, pokazali sve najbolje.

Svoju bolest oduveijk sam smatrala iskušenjem, nikad kaznom. To mi je veoma pomoglo u samom procesu liječenja. Takođe, bolest me potakla na zrelije razmišljanje i da shvatim da u životu nisu bitne male stvari, kojima se većina nas okupira. Svim ljudima koji se trenutno nalaze u fazi borbe s ovom opakom bolešću poručujem da apsolutno nikad ne smiju posustati. Posustajanje i odustajanje je zabranjeno! Najbitnija je psihička snaga i volja, to je ono što nas vodi do uspješnog cilja. Vjera, nada i strpljenje. Šaljem vam svima mnogo ljubavi i poručujem: Zauvijek budite zahvalni na svom zdravlju jer ono je, ipak, najveće bogatstvo.“

(Al Jazeera/Tip.ba)