Kako je fudbaler iz Čelinca predriblao Brazilca

Mladi Čelinčanin Srđan Ivanković svoj raskošni fudbalski talenat koji je nagovijestio još kao dječak na čelinačkim fudbalskim terenima, potvrdio je nastupajući i za najbolje klubove malog fudbala u BiH i Srbiji.

Kao član KMF "Čelinac" proglašen je za najboljeg čelinačkog sportistu za 2014. godinu. Nastupajući za Klub malog fudbala iz Mostara skrenuo je na sebe pažnju šire sportske javnosti pa je za sezonu 2015/16. proglašen najboljim fudbalerom u Premijer futsal ligi BiH. Potom je prešao u Kragujevac da bi kao član KMF "Ekonomac" igrao i na međunarodnoj fudbalskoj sceni. U Kragujevcu je nedavno pokazao da nije samo talentovan za fudbal.

U igri zavođenja jedan na jedan koja je trajala nekoliko dana predriblao je čak i jednog Brazilca i tako osvojio svoj najmiliji trofej – srce lijepe Ane, diplomiranog turizmologa i poliglotu.

Jedna legenda kaže, kad je Ana ugledala Srđana, iako govori pet svjetskih jezika, ostala je bez riječi. Po onoj drugoj, kad je ugledao Anu, Srđan se toliko spetljao kao da su mu obe noge lijeve, iako je bezbroj puta na sportskim terenima potvrdio izvanredne fizičke sposobnosti.

"Ma, vjerovatno sam u tom nadigravanju bio sretniji nego spretniji. Možda sam iskoristio jezičku barijeru koja je stajala pred mojim prijateljom i saigračem Silvom, ali znate onu izreku koja glasi u ratu i ljubavi sve je dozvoljeno", kroz osmijeh objašnjava Srđan.

Srđanu je saigrač Brazilac Adol­fo Kaue Nac­hi­men­to da Sil­va bio cimer. Naravno, nije znao srpski jezik, a Srđan nije baš neki ekspert za engleski i portugalski, koji je zvanični jezik u Brazilu, pa je klub obezbijedio prevodioca, mladu kragujevačku ljepoticu Anu Ninković. Već na prvi pogled njena pojava unijela je nemir u Srđanova osjećanja i on je odlučio da dokaže onu narodnu tezu – nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno.

Čim bi njih dvoje Silvu kao malu bebu smjestili u sobu na bezbjedno mejsto, oni bi nastavili druženje šetajući kragujevačkim alejama.

"Nakon dvadesetak dana našeg druženja rekao sam Ani da moram skoknuti u zavičaj, u Jošavku i Čelinac kako bih s porodicom, sa roditeljima Duškom i Zorkom, sestrama Rajnom i Ivanom, sestrićom Viktorom i zetom Darkom bio za svoj rođendan. Ona me je upitala kada sam rođen, a ja sam rekao 25. januara 1994. godine. Zasmijala se, izvadila ličnu kartu i pokazala mi da je i ona rođena istog dana, ali 1991. godine. Već smo znali da nas nešto čvrsto povezuje, a tada smo skontali i šta je to. Zaključili smo istog trena da smo sudbinski predodređeni jedno za drugo", kazuje Srđan.

Dogovorili su se da i svoj brak zasnuju na svoj rođendan pa su se 25. januara 2018. godine, bez obzira na to što se četvrtkom ne prave često vjenčanja, našli pred oltarom Hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Beogradu. Kumovi su im bili, Srđanov prijatelj i nekadašnji saigrač Mladen Orašanin i Aleksandra Milošević.

Srđan je ovim vjenčanjem dobio ne samo suprugu, nego i jako pojačanje s tribina. Veli da mu ona na fudbalskom terenu znači koliko i najbolji saigrač. Ana ga prati gdje god nastupa i uopšte najvatreniji je navijač bez obzira gdje bila utakmica i koliko ima gledalaca na tribinama.

"Iz Kragujevca sam se vratio u Mostar gdje igram za KMN "Mostar Stari grad". Ana radi kao on­li­ne profesor engleskog jezika i con­tent wri­ter, a trenira i zumbu. Generalno voli sport tako da je to još jedna karika koja nas povezuje. Oboje volimo i da putujemo i da istražujemo, pa često i planinarimo i pravimo izlete u prirodi. Sebi smo dali u zadatak da na proljeće izvedemo jednu ozbiljnu biciklističku turu. Za to vršimo i pripreme i često treniramo zajedno. Zapravo, naš plan je da jednog dana otvorimo školu sporta", priča Srđan.

Obećava da će zauvijek ostati zahvalan saigraču iz Brazila Silvu koji mu je asistirao pri njegovom najdražem pogotku koji mu je donio najmiliji trofej – Anino srce.

Čelinačke novine - Borislav Maksimović

Tagovi: