Vrelo Krušnice: Mušice na ljepotici Grmeča

Krušnica je mirna i prozirna. Dugačka je svega sedam kilometara i u Bosanskoj Krupi uvire u Unu. Njena prosječna dubina je sedam metara

Na vrelu Krušnice, rijeke koja izvire iz okomite stijene podno naselja Gudavac i Vranjska, nalazi se prva hidrocentrala koja je sagrađena u Bosni i Hercegovini. Podignuta je 1905. godine, a radi i danas. Do vrela se može doći biciklom, “cipel fijakerom” ili - lađom. Ko voli tabanom, valja mu pola sata kroz šumu i petnaestak minuta uz samu rijeku. Krušnica je mirna i prozirna. Dugačka je svega sedam kilometara i u Bosanskoj Krupi uvire u Unu. Njena prosječna dubina je sedam metara.

- Voda je veoma hladna, ali ljeti u “plitkom pojasu” može da se kupa. Krušnica ima veliku zapreminu kapaciteta izvorišta. Ronioci su ulazili u izvorište, odnosno u dvoranu koja je dugačka 120, široka 95 i duboka deset metara. Mislili su da je to jedina dvorana, ali nije - kazao je za Oslobođenje Saša Drljača iz Planinarskog društva Abonos.

Kada su ronioci iz Francuske i Poljske treći put ušli u izvorište, utvrdili su da se ispod Grmeča nalazi velik broj takvih dvorana i da se ova planina nalazi na ogromnom jezeru. Drugu dvoranu, dodao je on, nisu uspjeli izmjeriti. Došli su do 127 metara dubine i tu su stali.

U Krušnici živi čovječja ribica i jedna vrsta raka kojem još nije utvrđeno porijeklo. Ova rijeka je bogata ribom, najviše lipljenom, pastrmkom i mladicom i pravi je mali raj za ribolovce, posebno za mušičare. Nanizani jedan do drugoga oni “kandžijaju” strunu i čekaju da iz dubine ili hladovine mušicu proguta kakav lipljen porcijaš.

- Na Krušnici se održavaju svjetska i evropska prvenstva u mušičarenju. Smije da se peca samo po sistemu “uhvati i pusti”. Lokalna ribolovačka udruženja su ovaj teren zaista vrhunski uredila. Krušnica, na koncu, to i zaslužuje - priča Saša Drljača.

Iako je put do Krušnice lagan, odnosno “srednje zahtjevan”, kako kažu planinari, pravila se moraju poštovati. Na čelu kolone je vodič, na začelju je gonič. Niko ne može ispred prvog, a niko ne može iza posljednjeg. Ma koliko silazak do vrela bio lagan, disciplina mora biti vojnička.

- Mnogo je ljudi i uvijek nešto može da se desi. Neko može da padne, neko može da zaluta, nekoga može da ujede stršljen ili zmija. Zato sve mora da bude po propisima. Ta pravila nisu izmišljena da bi otežala put, nego da bi planinar bio sigurniji - kaže član Abonosa Nina Dakić.

Čak i kada je teren ravan i prohodan, kada nema prepreka i vrtoglavih uspona, gojzerice su neophodne, jer čuvaju gležnjeve. U rancu mora da budu bar dvije litre vode, pogotovo ako putem nema izvora. Bilo bi dobro da se nađe i poneki zalogaj, pogotovo ako su akcije višečasovne i zahtjevne.

- Voda je najvažnija i uvijek treba imati bar dvije litre. Treba je piti i kada nismo žedni. Štapovi takođe mnogo pomažu, pogotovo prilikom silazaka, jer štede koljena i rastjeruju zmije. Sve u svemu - planinarenje je izuzetno, ali nije za onoga ko misli da je sam sebi dovoljan - napominje Nina Dakić.

Na Krušnici se nalazi i nekoliko čamaca, odnosno lađa koje prevoze turiste. Lađama se može do vrela samo kada je vodostaj visok, odnosno kada kiše “zaliju” Krušnicu i kada se ona razlije. Na platou ispred vrela nalazi se i malena terasa na kojoj umorni putnik može da odmori noge i da usiječe paradajz. Poslije toga slijedi povratak i kupanje na “zelenim otokama”.

oslobodjenje.ba